Translate

...a ja belim svetom rasuh život ceo;
I na obalama gde je večna plima,
I u svakom gradu, svakom mestu, ima

Po kap moje krvi i mog srca deo...M.R.

11. 3. 2016.

Tara I deo


Prošle godine prijatelji su nas pozvali da provedemo vreme na Tari, planini koja je 1981. proglašena Nacionalnim parkom.

Moje jedino sećanje bio je veliki hotel “Beli Bor” i naša eksurzija u osnovnoj školi, dakle, jasno sam se sećala tamno braon boje koja je preovladavala na recepciji, restorana, sale...u magli sam se setila i nekog igrališta u blizini i to je sve.
Od Smedereva prvu pauzu napravili smo kod Gružanskog jezera. Posle mini pikninga imali smo kraće zadržavanje u Bajinoj Bašti a u neverici sam gledala vrh planine koji nam je prijateljica pokazala rekavši: “E, mi ćemo biti baš tamo!”. Nekako se nisam pripremila za naravno strm put uz planinu ali preživeh i to i fotkanje brane i divnih pejzaža u kombinaciji sa svima nama :)

Nedugo zatim stigosmo na odredište. Prijatno smo se iznenadili što okolinom, što delom dvorišta koji je predviđen za roštilj, te smo isti isprobali spremajući prvu večeru na Tari.
Očekivali smo hladnije večeri, u tu svrhu poneli smo i pižame sa dugim rukavima ali ono što je bilo iznenađujuće jeste što hladan talas vazduha dolazi bukvalno odjednom. Dočaraću :) Sedimo svi napolje standardno u majicama i šorcevima jer, leto je. Uživamo u super spremljenom roštilju i planinskom mirisu svuda oko nas. Tek...u roku od bukvalno 5 minuta toliko postane hladno, otprilike negde oko 21,22h...da je neophodno odmah obući duge rukave ukoliko želimo sačuvati zdravlje.

Nedaleko od kuće u kojoj smo bili smešteni nalazio se prelepi vikovac “Osluša” odakle se pružao pogled na dolinu Drine i Bajine Bašte. Možete se odmoriti na klupama ili čak i organizovati mini ručak na drvenom stolu...Suprugu je pogled odatle bio toliko fascinantan da iako umoran od vožnje, nije mogao da odoli želji da narednog jutra vidikovac poseti čak oko 4 sata ujutru! Magla se raširila duž cele doline, fotografije su ispale fenomenalne a on i dan danas kaže da mu je to i onaj najjači utisak koji je ostao...

Naredni dan iskoristili smo za traženje lekovih bilja i odlazak do dečijeg odmarališta Mitrovca na Tari koje čini kompleks paviljona koji su izgrađeni u planinskom stilu. Poznato je da je naš glumac Ljuba Tadić rekao: “ Ja ne znam kako izgleda raj jer se niko nije vratio da mi kaže...a Mitrovac je predvorje raja..”
I mi smo se zaista tako i osećali. Deca su uživala igrajući se u parku, na klackalicama, preskačući prepreke, bacajući frizbi, braneći na golu...Zamišljali su želju kod drveta na kome je između ostalog pisalo”...OSEĆAJTE SE TARSKI”, imamo i fotografiju drveta okićenog natpisom: “OVDE NIKO NE MOŽE BITI TUŽAN” :) Zatim smo ugledali konje a deca vole konje, pa smo uživali gledajući ih kako jašu uz pomoć obučenih lica...Ušli smo u otvorenu “Sovinu šumsku učionicu” i videli table uređene na krajnje kreativan način, na kojima je predstavljeno lišće javora, hrasta, bukve, jasena...Tu je i prirodni rezrvat “Crveni potok” ispred koga stoje jasna i slikovita objašnjenja šta se sme a šta ne...Uživali smo u planiskom vazduhu, šalili se šta bismo radili da nam sad iskoči odnekud mrki medved, mi smo ga kratko zvali Mrki...:) I polako krenuli da obiđemo i Banjsku stenu.

Нема коментара:

Постави коментар